Izložba antologijskih slika Matije Skurjenija posuđenih po prvi put iz Hrvatskog muzeja Naivne umjetnosti i Moderne galerije u Zagrebu, Galerije izvorne umjetnosti u Zlataru, Gradskog muzeja u Karlovcu, privatnih kolekcija Biškupić, Skurjeni, Kalečak i dr. naziva: “(Ne)poznati Skurjeni iz javnih i privatnih kolekcija”, zatvorena je 1. prosinca 2016. Ta jedinstvena i značajna izložba, kojom se ponovo pokušava zainteresirati stručna i šira javnost za intrigantan opus izvornog umjetnika Matije Skurjenija, koji je nepoznavajući teorijske osnove Nadrealizama slikao u tome duhu. Koji je posredstvom Radovana Ivšića 1962. godine izlagao u Parizu i za čije slike je Andre Breton napisao kako je to “začarano slikarstvo“.
Radovan Ivšić piše o tome vremenu: “Potkraj 1959. godine, moj prijatelj Ivan Picelj, slikar, poslao mi je iz Zagreba u Pariz, gdje sam živio već nekoliko godina, nekoliko fotografija slika i crteža Matije Skurjenoga, za koga nikad prije nisam čuo. Ta su djela odudarala od svega što se tada događalo u hrvatskom i francuskom slikarstvu, i tako su me oduševila da sam smjesta pokušao saznati nešto više o tom umjetniku, potpuno nepoznatom u Francuskoj. Ubrzo sam doznao da je Skurjeni rođen 1898. u Veternici, malom selu sjeverno od Zagreba, da je zbog siromaštva završio samo četiri razreda osnovne škole, da je bio rudar i željezničar; da je u Prvom svjetskom ratu poslan na frontu, ali je dezertirao u zeleni kadar; da je počeo slikati kao samouk već vrlo mlad, ali da se slikanju potpuno posvetio tek otkako je bio umirovljen, godine 1956.(…).Čim sam se malo bolje upoznao sa slikarstvom Matije Skurjenoga, odlučio sam o tome obavijestiti André Bretona i druge nadrealiste. U kavanu, gdje smo se svaki dan sastajali, donio sam jedne večeri ono malo reprodukcija što sam uspio skupiti. Breton i ostali prijatelji – među kojima kritičar José Pierre i nadrealistički slikari i slikarice Toyen, Jean Benoît i Mimi Parent – bili su ushićeni. Kako i ne bi! Slike s prividno živim tunelima, iskrsnulim na morskim pučinama (Veliki i mali) ili ispod željezničkih tračnica (San o putovanju), pa zagonetke koje je postavljao njegov svijet (San o budućem gradu), sve nas je to začaralo. Sjećam se da je Breton izjavio da se Picasso sa svojom golubicom mira može sakriti pred Skurjenovom Golubicom mira i slobode. Odlučili smo da za naš nadrealistički mjesečni bulletin Bief bar ukratko zabilježim to otkriće, pa sam u veljači 1960. objavio bilješku pod naslovom Novi prijatelj, popraćenu jednim crtežom. (..). Najednom me tada počela opsjedati luda ideja da Matiji Skurjenome organiziram izložbu u Parizu. Nikada se dotada, ni u Hrvatskoj ni u Francuskoj, nisam bavio slikarskim izložbama i nisam znao odakle početi.(…). Cijelo sam to vrijeme i nadalje mislio na Skurjenoga. Napisao sam pjesmu Pustolovina, posvećenu njemu, preveo nekoliko njegovih izreka i sve to, zajedno s tri reprodukcije njegovih slika, objavio 1961. u pariškom časopisu »Phases«. I nadalje nisam znao kako s njime doći u direktnu vezu, a tome je odmogla i činjenica da sam početkom te godine bio skandalozno, bez razloga, isključen iz Društva književnika Hrvatske. (…). Napokon, došao sam u kakvu–takvu vezu sa zagrebačkom državnom Galerijom primitivne umjetnosti ( zapravo muzejem) i s njezinim kustosom, dr. Mićom Bašičevićem. Javio sam mu da bih želio organizirati izložbu Matije Skurjenoga i da bi mi olakšalo pregovore s pariškim galerijama ako bih dobio na posudbu jedno manje ali reprezentativno djelo tog slikara.
Poslije dosta dugoga čekanja, dr. Bašičević mi je odgovorio da mi Galerija neće posuditi nego, u ime Matije Skurjenoga, pokloniti sliku U počast Gorgoni. Nikada nisam tražio poklon, nego samo posudbu, pa mi je to lakše bilo odbiti to djelo, uvjeren da sigurno ima značajnijih slika da se Skurjenoga predstavi u Parizu. Gorgona je bilo ime jedne zagrebačke grupe artista u kojoj je tada djelovao i Mića Bašičević. Činilo mi se, međutim, da u Parizu treba predstaviti u prvom redu Skurjenoga, a ne propagirati grupu koja me zbog svoje estetske i ideološke konfuznosti nije oduševljavala. Stoga sam zamolio da sâm izaberem jednu drugu sliku. Nažalost, Bašičević mi je u ime Galerije službeno odgovorio da to nije moguće, nego da je odlučeno da mi pošalju drugu, meni nepoznatu, sliku Plaža ispod Susedgrada.
Za kraće sam vrijeme iz carinarnice na aerodromu Orly dobio obavijest da mi je stigao paket za koji je trebalo podmiriti carinu, što me malo zabrinulo. I zaista, tamo me čekao zelenkasti tuljac (sačuvao sam ga do danas), u kome je bilo smotano veliko slikarsko platno oslikano uljenim bojama. Uspio sam uvjeriti carinika da je to poklon nekoga mog (izmišljenog) ujaka, nedjeljnog slikara, pa mi nije naplatio preveliku carinu. Kad sam kod kuće napokon potpuno razmotao platno i vidio sliku na svjetlosti, bio sam očaran. Pokraj svega ostaloga – njezine nježne svježine, proljetne šume na desnoj polovici platna, humora ljubavnih igara na obali i u vodi rijeke Save, vlakova koji idu u protivnim smjerovima na pruzi nekadašnjeg Simplon–Orijent–Ekspresa – pogled mi je privukla ruševina Susedgrada koja dominira cijelim pejzažem i koja svojim preplitanjem spolova (jedan u drugome) svjedoči o vrtoglavosti i zagonetnosti slikarstva Matije Skurjenoga.(…). Dakako, i prije nego mi je stigla ta slika, nastavio sam tražiti mogućnost za izložbu Skurjenoga u Francuskoj. Upravo sam tada slučajno upoznao Avdu Romića, vlasnika galerije Mona Lisa, smještene u centru Pariza, pa sam mu odmah počeo govoriti o Skurjenome. Bio je to vrlo susretljiv čovjek, porijeklom iz Sarajeva, što je bilo važno za pregovore sa Zagrebom. Dugo se ustručavao, strahujući da to nije dovoljno komercijalno slikarstvo. Ustrajao sam i uspio ga najzad nagovoriti da bar u načelu pristane. Dao sam mu adresu Galerije primitivne umjetnosti, s kojom je ubrzo stupio u kontakt i otputovao u Zagreb, gdje je započeo pregovore te posjetio Skurjenoga u njegovoj kući u Zaprešiću, nedaleko od Zagreba. Sa svoje strane, u rujnu 1962, objavio sam u nadrealističkom časopisu La Breache, čiji je urednik bio André Breton, novi članak o Skurjenome s dvije reprodukcije. Skurjenove slike našle su se tako u istom broju časopisa među djelima slikarice Toyen, Konrada Klaphecka, René Magrittea i Mimi Parent.
Na kraju se Avdo Romić definitivno odlučio za izložbu i fiksirao joj datume: od 15. studenoga do 31. prosinca 1962. Skurjeni mi je već 1961. poslao prvo pismo. Nažalost, pregovori se nisu vodili s njim osobno nego s Galerijom primitivne umjetnosti, pa su zato bili teški i spori. (…).Čim je odlučeno da će se izložba prirediti, učinilo mi se da je vernisaž nezamisliv bez prisustva Skurjenoga. Kako sam odnedavno imao stan u Parizu, pozvao sam ga da dođe stanovati kod mene. (…).
Na moju veliku radost, početkom studenoga 1962. Matija Skurjeni došao je vlakom u Pariz. Iako se dotada nikad nismo vidjeli, na kolodvoru smo se lako prepoznali. Na putu do moje kuće cijelo se vrijeme smješkao, ali je bio nekako zbunjen i nije mnogo govorio. Kad smo napokon stigli u stan, obratio mi se s »Gospon doktor«, pa sam ga odmah prekinuo i rekao da nisam nikakav doktor i da me zove jednostavno »Radovan«, što ga je još više zbunilo. Zatim mi se obratio s »Gospon kustos« – opet sam mu odgovorio isto. Malo je zašutio, a onda mi se obratio s »Gospon profesor«. Po treći put sam mu rekao da nisam ni doktor, ni kustos, ni profesor, nego »Radovan«. U tom sam trenutku opazio da je nešto zapelo na mojim starim vratima, pa sam ga načas ostavio sama i otišao po čekić i kliješta. Kad sam popravio vrata i opet sjeo do njega, rekao mi je sav sretan: »Pa vi znate delati s čekićem! Onda bumo lako!« Počeo me zvati »Radovan«, za nekoliko dana »Radek«, ja njega »Matek«, a ubrzo smo prešli na »ti«. (…). Još je ostalo Matiju Skurjenoga osobno predstaviti André Bretonu i ostalim nadrealistima, s kojima sam se sastajao svaki dan u šest sati u kavani La Promenade de Venus, kamo sam ga ubrzo i odveo. Svi su već za njega znali, pa je susret bio srdačan, ali bez mnogo riječi, jer Skurjeni nije govorio francuski. Breton ga je pozvao da sjedne do njega, okrenuo se nekoliko puta prema njemu i činilo se da ta dva vršnjaka razgovaraju pogledima. Skurjeni se, među ostalim prisutnima, upoznao tom prilikom s Toyen, koja mu je već otprije bila jako sklona, a prijateljski su ga dočekali i drugi nadrealistički slikari i slikarice – Jean Benoît, Mimi Parent, Jorge Camacho – kao i José Pierre, koji je kasnije napisao kritiku izložbe. Na kraju sastanka, Breton mu je rekao da je uvijek dobrodošao i obećao da će svakako doći na vernisaž”.
Autor likovnog postava izložbe je Radovan Vuković, prof. 
