O Skurjenijevom (i našem) Trećem svjetskom ratu

1) Matija Skurjeni naslikao je 1969. godine veličanstvenu i enigmatičnu sliku Treći svjetski rat. Taj apokaliptični, ali i nestvarni, naziv ispisao je, cinober crvenom uljanom bojom uz sami donji rub platna. U sredini, kao i na svim njegovim zaključanim slikama, koje su produkt  kaleidoskopskih teških ˝snova u boji˝. Ova slika, bogata i dinamična kao neka  barokna simfonija, ostavlja (nas) gledatelje u nedoumici i, blagom, strahu. Od središnjeg dijela sa prikazom dijaboličnog lica, koje halapljivo i sa velikim zadovoljstvom guta cijelu ljudsku materijalnu civilizaciju, prikazanu putem simbola glavnih gradova, do bezbroj manjih dramatičnih dijelova, na lijevoj i desnoj strani od ˝zvijeri˝. U tu ˝crnu rupu˝, bezdan usred nepreglednog tamnog oceana, usisano je sve, neboderi, crkve, tornjevi, trgovi, brodovi, banke, mostovi, ljudi,…Taj prikaz-slika istovremeno nas magnetski privlači, ali i odbacuje. Izaziva tisuće pitanja na koja je nemoguće racionalno odgovoriti. Je li slika upozorenje i(li) ˝potvrda˝ budućeg stravičnog događaja? Zašto je morao naslikati taj olovni san, odnosno noćnu moru? Što nam je želio reći o budućim, ili možda sadašnjim događajima? Tko je stvarno bio ˝željezničarski umirovljenik˝ Skurjeni; vizionar, prorok ili samo običan izvorni slikar? Svojevrsni medij, kozmički senzor, prijemnik sa točno namještenom frekvencijom za neotkriveni svijet podsvijesti?

2) Gledajući detaljno veliku sliku (94 x 138 cm.), neki nam se prizori čine već viđenim. Jeziva scena očajnih ljudi, zarobljenih u gorućim neboderima-blizancima, koji su iskakali kroz prozore. Televizijske slike pretrpanih i potopljenih čamaca, izgubljenih migranata u dubinama Sredozemnog mora. Ljudi, koji zbog elementarne nepogode, uzrokovane misterioznim ˝el Ninom˝, na krovu kuće čekaju spašavanje helikopterom. Sjećamo se nevjerovatnih poplava, razornih tornada i tropskih oluja, koje su pogodile nezaštićene,..Vidljiva je detaljna narativna dokumentarnost, čak i onim pojedincima ograničene percepcije, ovog antologijskog remek djela. Zbog svojega nutarnjeg paralelnog svijeta, koji je jasno vidio i likovno precizno predočavao, Matija Skurjeni  mogao je kao običan samouki slikar, iz nekog istočnoeuropskog provincijskog ˝malog mista˝, imati samostalnu izložbu 1962. u centru umjetničkog svijeta Parizu, pod pokroviteljstvom avangardnih nadrealista.

3) Do jučer nam jedan dio ove magične slike nije izazivao poseban interes. Ništa neobično, jer je ova umjetnina ispunjena scenama i događanjima, pa smo neke njene djelove preskočili ili previdili. Ali unatrag 6 mjeseci to nije tako…Na samom vrhu, iznad simbola država, Indije, Turske, Kube, Španjolske, Meksika, Belgije, Burme, Japana, Portorika, smjestila se Rusija (ili ondašnji SSSR). Crkva svetog Vasilija Blaženog dio je Crvenog trga, mjesta ideološke, političke i vojne moći, koju simbolizira Kremlj i svi njegovi generali, carevi i predsjednici. Moskva, koju predstavlja ta lijepa arhitektura, posjeduje razornu nuklearnu moć i u mogućnosti je, ovu našu plavo-zelenu svemirsku lopticu, pretvoriti u cementnu prašinu, u jedan tren. Je li Matija vidio naše bestijalno 21. stoljeće? Je li sve (ipak) plod njegove velike slikarske mašte? Teška pitanja, koja nije moguće, danas i ovdje, zaobići ili ignorirati…Slikar je krajem 1960-ih u snovima proživljavao treći svjetski rat. On koji je bio ranjen u Velikom ratu, ponovo je bio sudionik i svjedok, brutalnih slika koje je smiono stavio na ovo povjesno platno. Želio nas je uplašiti i upozoriti na zadnju sekundu čovječanstva, ako nastavimo nasilje, destrukciju, nehuman odnos moći prema drugima, slabijima. Možda se čovječanstvo, u njegovom proročanskom snu, samouništilo, ali ta sanja nemora danas biti točna i ispravna? Jer se vrijeme ubrzalo. I ondašnji i današnji zemaljski algoritmi, nisu ni približno isti. Koliko god smo sada, radi psihopatske manjine, na rubu propasti, toliko je veća snaga većine koja istinski želi mir. Matija je teško traumatiziran ratom, bio iskreni mirotvorac, tzv. pacifist. Poznat je njegov skromni crtež Golub mira, za kojeg svojevremeno reče Andre Breton, kako više vrijedi nego Picassova Golubica mira.

4) Apsurdno zvuči, ali slika nije negativna, iako prikazuje tragediju, jad i raspad svih ljudskih vrijednosti. Ona nam je jedinstven podsjetnik kako moramo biti ozbiljni, odgovorni i hrabri. Upozorenje na ono što nam se može dogoditi radi nesmotrenosti, pohlepe, komformizma, otuđenosti. Što nam je jednostavno neminovnost, ako nastavimo sa barbarstvom, sukobima, prijetnjama, otimanjem, a ne suradnjom, razumjevanjem, uvažavanjem, prihvaćanjem…Slika upozorava i na glad!?

Ante Žaja, kustos